< Biblijsko pitanje iz Apokrifa

P: Odakle potječe naziv "apokrifa"?

O: Kad je Jeronim preveo Bibliju na latinski, te su knjige postojale u grčkom Starom zavjetu Septuaginte, ali ne i u hebrejskom. Rano u životu Jeronim je prihvatio cijeli Septuagint kao božanski nadahnut, ali kasnije je za Stari zavjet kao takve prihvatio samo hebrejske originale, a Augustin (Pismo 71, str. 327, 403. g.) potaknuo je Jeronima da prevede cijeli Septuagint. Jerome je skovao izraz "apokrifa" od grčke riječi za "skriveno", kako bi ih razlikovao i od "istinitog pisma" i od drugih vjerskih spisa.

P: Što točno jest apokrifa?

O: Postoje različite zbirke apokrifnih knjiga. To su knjige i dodaci knjigama za koje i Židovi i protestantski kršćani (zajedno s malim brojem katolika) kažu da nisu dio Starog zavjeta. Katolici i pravoslavni kršćani općenito kažu da su one dio Starog zavjeta, iako se često smatra da imaju niži status. Zapravo postoji barem četiri popisa apokrifnih knjiga: 11 knjiga koje danas prihvaća Katolička crkva, i 14 knjiga koje prihvaća Pravoslavna crkva, izvorna (1611.) Biblija kralja Jakova i Katolička crkva tijekom većeg dijela svoje povijesti. Evo popisa, s pogreškama i brojem stranica na engleskom jeziku.

Da biste sami pročitali mnoge od njih, možete pregledati (neaktivnu) stranicu wesley.nnc.edu/noncan/acts.htm.

Pismo Jeremije priloženo je knjizi Baruh i smatra se 6. poglavljem Baruhove knjige u katoličkoj Bibliji i izvornom verziji King James. U revidiranoj standardnoj verziji (Revised Standard Version) ono je zasebno pismo.

Imajte na umu da se i katolici i protestanti slažu da apokrifne knjige sadrže pogreške. Prva Esdra bila je u nekim, ali ne i u svim primjercima Septuaginte. Među sviscima s Mrtvog mora postojali su i hebrejski i grčki prijevodi Septuaginte Starog zavjeta, ali samo dvije apokrifne knjige. (Sirah i Tobit.) Također, budući da najraniji potpuni primjerci Septuaginte datiraju iz četvrtog stoljeća, knjiga "When Cultists Ask" (str. 287) ističe da nije sigurno kada je prije četvrtog stoljeća Apokrif dodan u Septuagintu.

P: Koliko različitih skupova apokrifnih knjiga postoji među crkvama?

O: Postoji najmanje četiri različita skupa apokrifa.

katolički: 1. i 2. Makabejci, Baruh, dodaci u knjizi proroka Daniela, Eklezijastikus (Sirah), dodaci u knjizi Estere, Judita, Jeremijino pismo u Baruhu, Tobit, Mudrost Solomona.

Slovenska pravoslavna: isto kao katolička apokrifa plus 2. Esdras, 3. Esdras, 3. Makabejci, Molitva Manase i Psalm 151.

Grkokatolička: Isto kao katolički apokrif plus Molitev Manase, Psalam 151, 1. Esdras i 3. i 4. Makabejci (4. Makabejci u dodatku).

Povijesni koptski: 1., 2. i 3. makabejska knjiga, Baruh, dodaci knjizi proroka Daniela, Eklektički katekizam (Sirah), dodaci knjizi Estere, Judita, Jeremijino pismo, 151. psalam, Tobit, Mudrost Solomona. Međutim, pod Cyrilom V. (1874. – 1927.), Koptska je crkva odbacila te knjige kao dio Biblije. Za više informacija pogledajte Koptensku enciklopediju, svezak 1, str. 161.

Protestanti, naprotiv, imaju isti Stari zavjet kao i Židovi, osim po redu i podjeli knjiga. Sve gore navedene crkve slažu se oko knjiga protestantskog/židovskog Starog zavjeta.

P: Odakle potječu apokrifne knjige?

O: Apokrifne knjige Septuaginte prvi su se put pojavile nakon što je Stari zavjet preveden na grčki jezik oko 200. – 100. g. pr. Kr. Taj prijevod, nazvan Septuaginta, bio je dobar za Pentateh, ali ne i za neke od proročkih knjiga. Židovi u Palestini nikada ga nisu nazivali svetim spisom. Grkofoni Židovi i kršćani izvan Palestine smatrali su ga svetim spisom, budući da se nalazio u Septuaginti.

Kada je rani kršćanski redovnik Jeronim preveo Stari zavjet s hebrejskog na latinski, morao je odgovoriti na pitanje: "Trebaju li te knjige uključiti ili ne?" U ranijoj fazi svog života mislio je da trebaju, ali kasnije je prihvatio samo hebrejske izvornike Starog zavjeta.

Godine 90. n.e. Židovski sabor koji se sastao u gradu Jamniji izuzeo je iz Starog zavjeta sve osim spisa koje danas prihvaćaju Židovi i protestanti. U Jamniji je bilo rasprave o knjigama Rute, Estere, Pjesmi nad pjesmama i Propovjednika, ali su sve prihvaćene. Među kršćanima nije postojao konsenzus o Apokrifu sve dok Augustin nije zauzeo stajalište u korist Apokrifa na Kartaginskom saboru 397. godine. Ti su spisi bili u Biblijama koje su kršćani koristili više od 1100 godina. Čak ih je i Biblija kralja Jakova iz 1611. izvorno sadržavala. Nakon puritanskih prosvjeda, izostavljeni su od 1644. godine nadalje.

Za više o kanonu Starog zavjeta i Apokrifu, pogledajte Today's Handbook, str. 36–42.

P: Koje su najranije kopije apokrifnih knjiga koje posjedujemo?

O: Među sviscima s Mrtvog mora nalaze se fragmenti 5 svitaka knjige Tobit (4 na aramejskom i 1 na hebrejskom) i 2 koja sadrže Sirah. Svici iz Masade sadrže Sirah 39:27-44:17c na hebrejskom, prema odgovorima na 101 pitanje o sviscima s Mrtvog mora, str. 25. Također se navodi da su svisci s Mrtvog mora u pećini 4 sadržavali fragmente.

Vatikanus (325.–350. g.) sadrži apokrifne knjige osim knjiga Makabejaca. Alexandrinus (oko 450. g.) sadrži cijelu Apokrifu, uključujući 3. i 4. Makabejce (ranu verziju, ne samo suvremenu katoličku verziju). Sinaiticus (340.–350. g.) sadrži Tobit, Juditu, 1. i 4. Makabejce, Knjigu mudrosti i Sirah.

P: Koliki dio knjige Tobit nalazi se u svjetionicima Mrtvog mora u špilji 4?

A: Kombinirajući stihove iz pet različitih svitaka navedenih u knjizi The Meaning of the Dead Sea Scrolls, str. 424–425, sačuvani stihovi su: Tobit 1:17,19–22; 2:1–3,10–11; 3:3,4?,5–15,17; 4:2–9,21; 5:1,2,9,12-14,19-22; 6:1-19; 7:1-11,13; 8:17-19,21; 9:1-4; 10:7-9; 11:10-14; 12:1,18-22; 13:1-4,13-14,18; 14:1-7,10.

Pogledajte knjigu The Meaning of the Dead Sea Scrolls, str. 424–425, za pojedinačne rukopise i fotografiju Tobit 6:12–7:10 u 4Q197 na str. 184.

Q: Koliki je dio Knjige Siraha pronađen među svitcima s Mrtvog mora i u Masadi?

Odgovor: U Kumranu, u špilji 2 pronađen je svitak sa Sirahom 1:19-20 ili 6:14-15 (identifikacija je neizvjesna) i 6:20-31.

U Masadi je pronađen Sirah 39:27-28c,29-32; 40:10-19,28-30; 41:1-22; 42:1-25; 43:1-25 (izostavlja 26-28), 29-30; 44:1-17; 51:1-11,23 (13-20,30 u Septuaginti).

K: Kada je Katolička crkva službeno priznala apokrifu od 11 knjiga?

O: Kada su neki katolički teolozi i svi protestantski reformatori izuzeli apokrifne knjige iz Biblije, Katolički sabor u Trentu 1546. godine poduzeo je mjere. Osim što su iskoristili svoju vlast da Luthera osude na Vječne muke, Sabor je službeno priznao sve knjige Kartaginskog sabora kao dio Biblije — osim Moljenja Manaseova i 1. i 2. Esdrasa. (U nekim katoličkim Biblijama Ezra i Nehemija nazivaju se 1. i 2. Esdra, čime se 1. i 2. Esdra pretvaraju u 3. i 4. Esdru.) Stoga je katolička Apokrifa danas tri knjige kraća od Apokrifa tijekom većeg dijela povijesti i od one koju danas koriste Istočno-pravoslavne crkve.

P: Koji je službeni stav anglikanske i episkopalne crkve o apokrifu?

O: Nalaze se na pola puta između protestantskog i katoličkog/pravoslavnog stava. Prema članku VI. Trideset i devet članaka Crkve Engleske, te se knjige čitaju "kao primjer života i pouku o ponašanju", ali Crkva ih ne "upotrebljava za utvrđivanje bilo kakve doktrine".

P: Koji je službeni stav luteranskih crkava o Apokrifu?

O: Prema jednom luteranskom webu, www.lcms.org, "Martin Luther je apokrif smatrao 'korisnim povijesnim' spisima s kojima bi kršćani trebali biti upoznati i koji bi se povremeno trebali čitati u javnom bogoslužju. No ni Luther ni luteranska crkva nikada nisu smatrali ta pisma kanonskima – tj. dijelom nadahnute i nepogrešive Riječi Božje – budući da ne ispunjavaju kriterije prepoznatljive iz samih Svetih spisa u pogledu onoga što čini knjige koje pripadaju kanonu Svetog pisma."

P: Zašto neki ljudi kažu da apokrifne knjige pripadaju Bibliji?

O: Postoje barem tri razloga.

1. Apokrif je bio u Septuaginti, prijevodu Starog zavjeta. Apokrif Septuaginte potvrđen je na Kartaginskom saboru 397. godine i na Tridentskom saboru 1546. godine. Katolička i pravoslavna crkva smatrale su ga svetim pismom.

Odgovor: Ako je Tridentski sabor bio u pravu kad je proglasio prethodnu tradiciju pogrešnom u vezi s tri dodatne knjige, tradicija može biti pogrešna i u vezi s ostalima. Tridentski sabor zapravo se održao u dva grada: Trent i Bologni. Budući da se činilo da ga je pratila kuga, mnogi bi Trent vidjeli kao razlog da ga NE prihvate.

2. Mnogi rani kršćanski vođe učili su da je to Sveto pismo. Neki od njih su: Ambrozije, Augustin, Klement Aleksandrijski, Klement Rimski (Holoferne iz Knjige o Juditi u 1. Klementovoj poslanici, poglavlje 55), Hipolit, Irenej, Laktancije, Origen, Patrik, Sulpicije Sever, Tertulijan, Ciprijan i Teodot. Jesu li svi ti ljudi pogriješili?

Odgovor: Mnogi rani kršćanski vođe nisu vjerovali da je to Sveto pismo. Neki od njih su: Ambrozije, Amfilohije, Atanazije, Kirilo Jeruzalemski, Grgur Nazijanski, Jeronim i Julije Afričanin (barem za Suzanu). Odbacili su je i židovski pisci Josip Flavije i Filon Aleksandrijski. Mnogi drugi, poput Justinova Mučenca, napisali su tomove, a da je nijednom nisu citirali. Ambrozije je bio proturječan. Čak su i mnogi koji su bili za nju, poput Augustina, vjerovali da je nadahnuta na manji način.

3. Budući da Božja istinska riječ traje, a Apokrif je neprekidno prisutan u nekim Biblijama već 2100 godina, nijedno od jedinstvenih učenja Apokrifa (molitve za mrtve itd.) nije iskorijenilo Božju riječ. Budući da bi se Božje objavljivanje bitno razlikovalo ako bi se ta učenja izuzela naspram uključivanja, a budući da se Božja riječ ne može iskriviti (bitno izmijeniti), onda ta učenja i Apokrif moraju biti istiniti.

Odgovor: Apokrif je dodaci Bibliji, a ne njeno iskvarenje. Razlika u odnosu na Apokrif uvijek je bila poznata. To što Božja riječ traje znači da će Njegova istina uvijek biti prisutna; kultisti stalno prave iskvare kopije Biblije.

Zaključak: Kad Crkva progovori, raspravu je gotovo. Budući da i Katolička i Pravoslavna Crkva kažu da su razne apokrifne knjige Sveto pismo, tko smo mi da svojim privatnim mišljenjima dovodimo u pitanje Istinsku Crkvu?

P: Koji su rani crkveni pisci citirali koje apokrifne knjige?

O: Evo popisa onoga što sam pronašao.

Cr 1. Klement (rimski) (16 stranica) 96-98. g.

Ba Poslanica Barnabe (13 stranica) oko 70–130. g.

Pa Papije, učenik Ivanov (3 str.) 110-113. g.

Ignjacij (21 str.) Ignacije (21 str.) oko 110. – 117. g.

Di Didache (6 str.) oko 60.–120. g.

Dg Poslanica Diognetu (6 str.) oko 130.–200. g.

Polikarp, učenik Ivanov (4 str.) oko 150. g. Polikarp, učenik Ivanov (4 str.) oko 150. g.

JM Justin Mučenik (119 stranica) oko 138. – 165. g.

On Pastir Herme (47 stranica) oko 115.–155. g.

Th Teofil [Antiohija] (33 pgs) 168-181/188 A.D.

Me Meliton Sardski (11 pgs) 170-177. g.

E Atenagora (34 stranice) oko 177. g.

Ir Irenaeus iz Liona (264 pgs) 182-188 A.D.

TeAtenagora (34 str.) oko 177. g.IrIren Tertulijan [Rim] (854 stranica) 198-220. g.

CA Klement Aleksandrijski (424 str.) 193-217/220. g.

Hi Hippolytus (233 str.) 225-235/6. g.

Or Origen (622 pgs) 230-254. g.

JA Julius Africanus [Neh, Dan po imenu, aludira na Ex] 232-245. g.

Nv Novatijan (39 str.) 250-257. g.

jedan Tractat protiv Novatijana (7 stranica) oko 255. g.

i Tractat o ponovnom krštenju (11 stranica)

Cp Kiprijan i prijatelji (270 stranica) oko 246. – 258. g.

W = Knjige ili citati spomenuti po nazivu ili po autoru

G = Navedeno kao riječi Božje + citirano

B = Spomenuto kao pismo ili citirano + "napisano je"

m = Miješano

Q = citat jednog ili više stihova. ½ = citat ½ stiha

A = aluzija. – = nema referencije X = isključeno

P: Konkretno, koje je apokrifne knjige Ciprijan citirao?

A: Ciprijan je bio biskup Kartage od oko 246. do svoje mučeničke smrti 258. godine. U svojim citatima Ciprijan gotovo uvijek navodi knjigu iz koje je citat. U Traktatu 12, Knjiga 3, on citira (u navedenim poglavljima) iz "Makabejaca" (za 1. i 2. Makabejce) (4,15,53), Knjiga Sirahova (6,12,20,35,51,61,96,109,110), Knjiga o Tobiasu (62), dodaci knjizi proroka Daniela (20) i Knjiga mudrosti (15,56,59). Samo u Tractatu 12. Ciprijan je također izravno citirao svaku knjigu Novog zavjeta osim Evanđelja po Marku, Drugog poslanice Solunjanima, Poslanice Filemonu, Poslanice Hebrejima, Poslanice Jakovljeve, Drugoj i Trećoj Ivanovoj poslanici te Poslanice Judine.

P: Zašto neki kažu da Apokrif ne pripada Bibliji?

O: Postoji barem šest razloga.

1. U Novom zavjetu nalazi se oko 260 citata iz Starog zavjeta i oko 370 aluzija, ali ne postoji ni jedan citat iz Apokrifa. (Međutim, Novi zavjet citira grčke pjesnike i pseudepigraphe.) Dakle, samo na temelju citata, grčki pjesnici imali bi više dokaza da su sveto pismo od apokrifa. Svi bi prihvatili Apokrif kao sveto pismo da je Isus tako rekao. On to nikada nije učinio.

Protupitanje: Novi zavjet također ne citira knjige Estere, Propovjednika ili Pjesmu nad pjesmama.

2. Židovski sabor u Jamniji 90. godine izuzeo je Apokrif. Isus nikada nije kritizirao farizeje jer nisu vjerovali u Apokrif.

Odgovor: Na Jamniji su se sastali Židovi, a ne kršćani.

3. Mnogi kršćani srednjeg vijeka i reformacije također nisu vjerovali da je to Sveto pismo. Neki od njih su: papa Grgur Veliki (1. Makabejci), kardinal Kajetan (1469. – 1534.), vodeći katolički teolog, John Wycliffe, John Calvin, Martin Luther i Ulrich Zwingli. Ako je Apokrif sveto pismo, onda su svi oni pogriješili po tom pitanju.

Oporuka: Zwingli nije prihvaćao Otkrivenje kao Sveto pismo. Uspoređujući doktrinalnu vrijednost (ne kanoničnost) Poslanice Jakovljeve, Luther je rekao: "…ovo su knjige koje ti pokazuju Krista i uče sve što je potrebno i blagoslovljeno da znaš, čak i da nikada ne vidiš niti čuješ nijednu drugu doktrinalnu knjigu. Stoga je Jakovljeva poslanica savršena slamnata poslanica u usporedbi s njima, jer u sebi nema ničega evanđeoskog."

4. Priča o Suzani, dodana Danijelu, temelji se na dvostrukoj igri riječi. Riječi "hrast" i "rasjeći" zvuče slično, a "razderati" i "drvo mastihe" također zvuče slično. Međutim, riječi zvuče slično samo na grčkom, A NE na hebrejskom. Dakle, ovo su sastavili govornici grčkog jezika, a Židovi nisu govorili grčki sve do stoljeća nakon Danielove smrti. Julije Afrikanus (oko 240. g.) isprva je vjerovao da je Apokrif Božja Riječ. Zatim je to primijetio i promijenio svoje mišljenje, pišući Origenu pismo o tome.

Odgovor: Ne znamo što je "holm-drvo" ili "mastika", a možda to ne bi prepoznali ni govornici grčkog jezika. Možda su prevoditelji zadržali imena kao igre riječi radije nego da koriste imena stabala koja Grci ionako možda ne bi prepoznali.

5. Apokrifa kao Božju Riječ uči o stvarima koje se nigdje drugdje ne nalaze. Na primjer:

Anđeo po imenu Uriel u 2. Esdrasu

Milostinja oslobađa od smrti i očišćuje od svakog grijeha. Tobit 12:9 i Tobit 14:12.

Dobro je duša pripala Salomonu. Mudrost 8:19-20

Tijelo opterećuje dušu. Mudrost 9:15

Tko časti oca svoga, grijehe otkupljuje. Sirah 3:3

Bog nije bio neupućen da je podrijetlo nekih zlo. Mudrost 12:10

Zato im je Bog dao priliku da se pokaju, što nisu iskoristili.

"Nitko nije dobio moć da objavi djela njegova [Boga]; …" Sirah 18,4

Nikada ne upotrebljavaj prijevaru (Sirah 7,13) nasuprot obmanjivanju ljudi za Boga (Judita 9,10, 13).

Razvedi se od svoje žene ako ti ne posluša. Sirah 25:26

"jer od odjeće dolazi moljac, a od žene dolazi ženska zloća. Bolja je zloća muškarca nego žena koja čini dobro; i upravo žena donosi sramotu i poganost." Sirah 42:13-14

"Vino je kao život za ljude, ako ga pijete s mjerom. Što je život čovjeku bez vina? Stvoreno je da obraduje ljude." Sirah 31,27

"Razmaži dijete i on će te plašiti; igraj se s njim i on će ti donijeti žalost." Sirah 30,9

"Govori, stariji, jer ti dolikuje, ali s točnim znanjem i ne prekidaj glazbu." Sirah 32,3

"Sine moj, ne živi kao prosjak; bolje je umrijeti nego prosjačiti." (i tako dalje) Sirah 40,28-30.

Jeremija, iako je mrtav, moli se za Židove. 2. Makabejci 15:12-16

Trebamo moliti za mrtve. 2 Makabejci 12:44

Jeremija je odnio Šator sastanka i Kovčeg u pećinu na planini s koje je Mojsije vidio Kanaan. 2 Makabejska 2:1-16

Prikupljanje novca i slanje u Jeruzalem kao žrtve za grijehe onih koji su umrli. 2 Makabejci 12:39-46

Umrli koji su spašeni, ali trebaju biti oslobođeni od svojih grijeha (čistilište?). 2 Makabejci 12:42, 46

Odgovor: Katolik bi mogao reći da bi svi kršćani trebali vjerovati u to.

6. Budući da je Božja Riječ istinita, a Apokrif sadrži sljedeće dokazive neistine, Apokrif nije bezgrešna Božja riječ.

Tobija (=Tobit) je koristio magiju (srce, jetra i žuč ribe) kako bi otjerao demona. Biblija kaže da ne smijemo koristiti magiju. Anđeo Božji laže i tvrdi da je Azarija, sin Ananije.

(a) U Tovit 1:4-5, 1:11-13 i 14:1-3 stoji da je Tovit vidio ustanak sjevernih plemena (931. g. pr. Kr.) i da je deportiran u Ninovu s Neftalijem (740. g. pr. Kr.), a ipak je živio samo 102 godine.

(b) U Tobitu 1,14 grad Rages bio je dio Medije i nikada nije bio dio Asirskog Carstva.

(c) U Tobitu 6:1, otišli su iz Nineve do rijeke Tigris, a zatim na istok do Rage (Ragae). Nineva je na rijeci Tigris, pa nisu morali ići do rijeke da bi krenuli na istok.

(d) Nebukadnezar i Ahasverus nisu uništili Ninive, već su ih uništili Nabopolasar Babilonac i Kiraksares Medec 612. g. pr. Kr. (Tobit 14:15).

(e) Sanherib nije bio sin Šalmanesera, nego Sargon II. (Tobija 1,15).

Bel i zmaj (dodan Knjizi proroka Daniela) spominje suvremenog proroka Habakuka u Judeji. Međutim, Habakuk je živio desetljećima ranije.

Judita: Nije jasno gdje je Knjiga Judite napisana. U knjizi postoji najmanje četrnaest pogrešaka koje obuhvaćaju neistinitosti o narodu i geografiji Asirije, Babilona, Perzije, pa čak i grube pogreške u geografiji Izraela.

(a) Nabukodonosor je bio kralj Babilona, a ne Ninive.

(b) On nije bio kralj Asiraca, nego Babilonaca.

(c) Nikada nije opljačkao gradove Ekbatanu niti Ragau.

(d) Asirci i Babilonci nisu se pretežno oslanjali na svoju konjicu.

(e) Vladari Babilonije i Asirije željeli su da ljudi štuju njihove bogove, ali ne i njih same (za razliku od kasnijih Rimljana i Perzijanaca).

(f) Židovi se nisu vratili iz izgnanstva u vrijeme Asiraca ili Babilonaca.

(g) Moabiti i Amoniti bili su potomci Lota; nisu bili Kanaaniti.

(h) General Holofernes i njegova masovna kampanja u Palestini nisu poznati povijesti i arheologiji.

(i) Nitko nikada nije pronašao grad s kulama pod nazivom Betulija, na ravnici Esdraelon blizu Dothana, koji bi mogao odoljeti 132.000 vojnika.

(j) Balbaim nikada nije pronađen.

(k) Ni Kimon nikada nije pronađen.

Čak i u uvodnom dijelu Katoličke Biblije Novi Jeruzalem stoji: "Knjiga Judite osobito pokazuje mlaku ravnodušnost prema povijesti i zemljopisu."

Dodaci knjizi Estere: (a) Mordekaj je bio zarobljen od Nabukodonosora (597. pr. Kr.), a ipak je bio na dvoru Artakserkesa u drugoj godini kraljeva vladavine (~130 godina kasnije). To je u suprotnosti s glavnim dijelom knjige Estere.

(b) Haman je bio Agagovac (Estera 3,1), a ne Makedonac (Dodaci knjizi Estere 16,10).

Sirah: (a) Ne spominji mrtve (Sirah 38:21-23) nasuprot moli se za mrtve (2 Makabejci 12:44).

Baruh: (a) Baruh zapravo nije bio u Vavilonu. Baruh 1:1-2 nasuprot Jeremija 43:5-7.

(b) Baruh 6,2 kaže da će Židovi služiti Babilonu 7 generacija. Jeremija 25,11 i 29,10 kažu 70 godina.

Dodaci knjizi proroka Daniela: (a) Vjerojatno Babilonci nisu obožavali niti hranili živo stvorenje nalik dinosaurusu. (Dodaci Danielu 14:23-27)

1. i 2. makabejska knjiga: (a) U 2. makabejskoj 8,20, 8.000 Židova plus 4.000 Makedonaca nisu uništili 120.000 Galata u Babiloniji.

(b) Manje povijesne nesuglasice između Prve i Druge makabejske knjige.

Oporuka: Čak i Katolička enciklopedija priznaje da sadrži pogreške u detaljima.

Zaključak: Pisari Siraha (prolog) i 2. makabejskog (2:23-32; 15:38-39) naznačuju da nisu bili nadahnuti.

Protuvrjednost: Pisac možda nije znao da je nadahnut.

Zaključak: Kada moramo birati između ljudskog stajališta i Božje istine, slijedimo Boga. Mi, koji smo zajedno Istinska Crkva, ne smijemo prestati prepoznavati i slijediti Božju istinu.