< Upit iz Biblije o Pismu Filiponovom
P: U Pismo Filipljanima, kakvu vrijednost ima kratka knjiga Filemon u Bibliji?
O: S obzirom na to da je ovo poslanica apostola Pavla i da ju je rana Crkva prihvatila kao Sveto pismo, trebali bismo cijeniti Poslanicu Filemonu kao Božju riječ, čak i da (hipotetski govoreći) u njoj ne vidimo nikakvu vrijednost.
Ipak, možemo vidjeti veliku vrijednost u ovoj kratkoj knjizi. Dok mnoge druge knjige raspravljaju o doktrini i praksi, Pismo Filipancima nam daje dobar primjer jednog od načina na koji se trebamo odnositi prema drugim kršćanima u osjetljivim pitanjima.
Pavao navodi da je ovaj rob, koji je ranije bio beskoristan Filemonu, od tada postao koristan i Filemonu i Pavlu. Ključni čimbenik ove promjene iz beskorisnosti u korisnost bila je duhovna preobrazba koja se dogodila kada je Onesimo prihvatio Krista kao Spasitelja.
Knjiga Filemon također pokazuje da, iako je Bog tada tolerirao ropstvo, to nije bila Njegova savršena volja.
Konačno, Pismo Fimona može se nazvati knjigom oprosta. Fimon je pretrpio financijski gubitak oslobađajući Onesimo, a Onesimo nije bio djelomično ili uvjetno oprošten, nego u potpunosti. Pavao je potaknuo Fimona da oprosti, ali mu to nije zapovjedio, jer oprost mora biti dobrovoljan.
P: Koji je pregled Filemona?
O: Evo jednog načina gledanja na Pismo Filemonu
Fm 1-3 Pozdravi od Pavla
Phm 4-7 Zahvala i molitva za Filemona
Phm 8-17 Zahtjev za bijelog roba
Phm 18-22 Pavlova pozicija u odnosu na Onesima
Phm 23-25 Završne pozdrave i blagoslov
P: U Fm 1, što je toliko neobično u Pavlovom pozdravu ovdje?
O: U svojim ostalim pismima Pavao obično spominje svoj autoritet, kao apostol, rob Kristov itd., ali Pavao ništa od toga ne kaže u ovom osobnom, ali javnom pismu Filemonu. Umjesto toga, Pavao jednostavno kaže da je zatvorenik. Pavao zna kako je to imati nekoga nad sobom.
Ali koga je Pavao zarobljenik? Uhićen je zbog optužbi židovskih vođa. Rimski ga vojnici vode u Rim i stavljaju u rimski zatvor. Ali Pavao to ne vidi na taj način. Pavao umjesto toga kaže da je zarobljenik " a Kristova Isusa". Onaj koji je odgovoran za njegovo zatočeništvo i oslobođenje (ili ne), jest Krist Isus, a Isus je namjerno želio da Pavao trpi kao zarobljenik kao svjedok drugima. I Pavlu je to u redu.
P: U Fm 1 i 2 Tm 1,8, kako je Gospodin uzeo Pavla za zarobljenika?
O: Pavla nije zatočio Isus; Pavla su zatočili zbog Isusa, što pokazuje 2. Timotejevo pismo1:12 . Rimski stražari koji su ga čuvali sigurno to ne bi tako vidjeli. Međutim, Pavao je imao izbor. Budući da ga je Duh Sveti preko proroka Agaba upozorio na njegovo zatočeništvo, Pavao je mogao pobjeći, ali je Pavao svjesno odabrao taj put, za koji je znao da će ga dovesti do zatočeništva.
P: U Fm 2, što je neobično u vezi s imenom Apphia?
O: U jonskoj grčkoj kulturi ovog područja, Afija je definitivno negrčko ime, napisano u frigiškim natpisima.
P: U Fm 4-5, zašto Pavao ovako obraća Filemona?
O: Pavao hvali Filemona ne zbog njegove ljubavi prema svetima (vjernicima u Krista), već zbog njegove ljubavi prema svima svetima, što će Filemon sada saznati da uključuje i Onesima.
Filemon je imao reputaciju ljubaznog i pobožnog čovjeka, i Pavao mu se prvo na to poziva i hvali ga zbog toga, prije nego što ga zamoli da bude dostojan svoje reputacije i učini mu uslugu.
P: U Fm 10, 2 Tm 1,2, Tt 1,4 i 1 Kor 4,17, zašto je Pavao nazvao Onesima, Timoteja i Titu svojim sinovima, budući da je Isus rekao u Mt 23,9 da nikoga ne nazivaš ocem?
Odgovor: Poslanica Filipljanima2:22 pokazuje da je Pavao nazvao Timoteja svojim sinom, ne zbog biološkog odnosa, nego zato što je Timotej bio Pavao blizak kao sin u službi Evanđelja.
Onesimus je bio koristan kao sin i drag kao sin za Pavla dok je bio u Rimu.
Nije laž koristiti metaforu koja nije doslovno istinita, kada govornici i slušatelji shvaćaju da je riječ o metafori.
P: U Fm 10, postoji li ikakav izvanjbiblijski dokaz o Onesimu?
O: Zapravo, možda i postoji. Eusebijeve Crkvene povijesti 3:36 spominje pismo Ignjatija Efežanima (pog. 1). Ignjati spominje Onesima kao pastora ondje. Međutim, ne navodi izričito da je to bio isti Onesim.
P: U Fm 10-15, zašto Pavao tolerira ropstvo?
O.: Pavao je govorio o ropstvu u 1. Korinćanima 7,20-23. Pavao neizravno govori Filemonu da oslobodi Onesima. Što se tiče toga zašto Pavao nije u potpunosti zabranio ropstvo, pogledajte raspravu o Efežanima 6,5-8 i Efežanima 6,9.
P: U Fm 11, zašto Pavao naziva Onesima nekada nekorisnim?
O: Na grčkom, ime Onesimus znači "koristan". Pavao ovdje koristi igru riječi, jer je Onesimus bio Filemonov bjegunac. Rob koji je pobjegao nije vrlo koristan.
P: U Fim 12, zašto je Pavao siguran u Filemonovu poslušnost, budući da Filemonu zapravo nije zapovjedio ništa?
O: Pavao je rekao Filemonu da, iako je kao apostol imao pravo zapovjediti mu, umjesto toga samo nagovara Filemona da oslobodi Onesima. Dakle, ono u što je Pavao bio siguran bila je Filemonova poslušnost Bogu. Ako je Filemon prepoznao da bi trebao primiti, oprostiti i osloboditi svoga kršćanskog brata, Pavao je bio uvjeren da će Filemon učiniti ono što se sviđa Bogu. Jakovljeva4:17 kaže: "Ono pak, tko zna činiti dobro, a ne čini, tomu je to grijeh."
P: U Fhilemonu 12–15, što Pavao u osnovi govori?
O: Postoje četiri stvari.
1. Pavao traži nešto od Filemona, što će objasniti u četvrtoj točki. (Filemon 8)
2. Onesimus je postao Pavlov sin u vjeri, kršćanin. (Filemon 10)
3. Pavao je poslao Onesima natrag Filemonu. (Filemon 12)
4. Pavao traži od Filemona da oslobodi Onesima, svog bjegunca roba kojeg je poslao natrag Filemonu.
Mnogo puta vjerujemo Kristu u dijeljenju evanđelja, ali ne moramo vjerovati da je osoba to prihvatila. Dijelimo najbolje što možemo, a zatim se samo nadamo u Svetoga Duha za rezultate, jer ne znamo sa sigurnošću slijedi li netko doista Krista ili ne. Ali ovdje je Pavao morao vjerovati da je Filemon doista spašen, zbog načina na koji će postupiti s Onesimom. Postoje trenuci kada moramo odlučiti vjerujemo li da je netko istinski kršćanin ili ne. Možemo gledati njihova djela, ali ne možemo uvijek znati motivaciju koja stoji iza njih. Nadamo se da, vjerujemo li ili ne, nećemo pogriješiti, ali ako pogriješimo, bolje je pogriješiti u vjeri nego u skepticizmu.
O: Doslovne riječi su "u tijelu", kako navodi Jay P. Green's Literal Translation. "U tijelu" je ono što prevode ESV, KJV, NKJV,NASB 2020. i NRSV. Postoje četiri tumačenja.
Osobno: "osobno i u Gospodinu" BSB
Prijatelj: "u tijelu i u Gospodinu" znači da bi mu Onesimo služio na fizički način i pružao mu zajedništvo kao vjernik. To je vjerojatno razlog zašto NIV to prevodi kao "kao čovjek". (The Believer's Bible Commentary str. 215) NET Bible kaže: "ljudski govoreći".
Možda još uvijek rob: "u tijelu" odnosi se na odnos osoba, ali bi to također moglo značiti zadržavanje odnosa gospodara i roba. (The Bible Knowledge Commentary: Novi zavjet, str. 773)
Biološki brat: Filemon i Onesim bili su fizički braća. Drugim riječima, Filemon je porobio vlastitog brata. 1001 Bible Questions Answered (str. 314) zastupa ovo stajalište, no ono se rijetko prihvaća.
Zajedničko svim tumačenjima jest da se obnavlja neka vrsta prirodnog odnosa
Williamsov prijevod ovdje je parafrazirao: "i kao sluga i kao kršćanin"
P: U Phm 17, što je značajno u vezi riječi "partner" ovdje?
Odgovor: Ovo ne znači općenito partner, nego specifičnije poslovni partner ili suradnik.
P: U Fm 17–18 je li ovo primjer nauka o pripisanom pravedništvu?
Odgovor: knjiga 1001 Bible Questions Answered, str. 67–68, kaže da jest. Kao što su naši grijesi stavljeni na Kristov "račun", tako je Pavao ponudio platiti sve što je Onesimo dugovao Filemonu.
Postoje dvije sličnosti između ovoga i Kristova pomirenja.
1. Nije nepravedno da Pavao plati Onesimove dugove. Pavao se dobrovoljno ponudio da to učini za njega, baš kao što se Krist dobrovoljno ponudio za nas.
2. Ne postoji zapis je li Pavao to platio, je li Onesimus platio ili je Filemon oprostio bilo kakve dugove. Isto tako, Kristova ponuda je za sve, ali plaćanje se ne izvršava za one koji ne žele prihvatiti Krista.
Razlike: Većina analogija nije savršena, a ni ova nije. Bilo je na Filemonu hoće li prihvatiti Pavlovu ponudu. Onesimo nije imao puno izbora u tome. Nasuprot tome, mi smo spašeni milošću "po vjeri", i kao što Hebrejima 4,2 pokazuje, poruka evanđelja nije imala vrijednosti za neke jer nije bila povezana s vjerom.
P: U Flm 17–19, ne bi li se Filemon ili drugi kršćani zabrinuli da bi njihovi robovi mogli pitati Pavla kada mogu pobjeći k njemu? Drugim riječima, što je s opasnošću od poticanja drugih robova na bijeg i presedanom da ih gospodar ne kažnjava?
O: Procjenjuje se da je najmanje polovica ljudi koji su živjeli u Rimskom Carstvu bila u ropstvu. Rimu su u prošlosti smetale dvije pobune robova, a od bijelih robova su se vrlo ozbiljno opraštali. Ipak, Filemon se nije trebao brinuti zbog "klizave padine"; nije smio činiti ono što je pogrešno zbog uspostavljanja neugodnog presedana, a ni mi ne bismo. To bi zapravo uspostavilo presedan, ne za robove, već za kršćanske gospodare da budu dobri prema svojim robovima i za vrlinu njihova oslobađanja.
P: U Fm 18, koji se teološki princip ovdje podučava?
O: To je načelo nadoknade. Ako je netko nešto ukrao ili pogriješio i ako mu je oprošteno, i dalje bi trebao vratiti ono što je ukrao. U najvećoj mogućoj mjeri trebao bi ispraviti zlo koje je učinio.
P: U Fm 18., kada bismo trebali platiti naknadu za druge?
O: Ako je Onesimo ukrao novac, bilo da bi putovao u Rim ili općenito, trebao ga je vratiti. Moglo bi se također reći da je Onesimo "ukrao" od Filemona cijenu jednog roba. Ali ljudi bi trebali nadoknaditi štetu, a Onesimo vjerojatno nije bio u položaju da to može vratiti. Stoga je Pavao ponudio da on plati tu nadoknadu umjesto njega. Danas može biti situacija kada Bog od nas želi da platimo naknadu drugima ili umjesto njih, iako za to nemamo pravnu ili moralnu odgovornost. Kao što je Krist umro za nas, iako je krivnja bila naša, mogli bismo razmotriti plaćanje tuđeg duga.
No, ovdje postoji ravnoteža. Bog ne želi da budemo "pomoćnici" ljudima koji su ovisnici ili rasipnici. Pavao kaže u 2. Solunjanima 3,10: "Jer i dok smo bili kod vas, zapovjedili smo vam: 'Tko ne želi raditi, neka ni ne jede.'" (BSB). Ne trebamo samo davati novac, već to trebamo činiti mudro. Naravno, problem nepažljivog davanja možemo izbjeći tako da uopće ne dajemo. No to je previše pojednostavljeno rješenje; a Bog to ne želi.
Neki su ljudi siromašni, rade koliko god mogu, možda čak i na tri posla, a ipak im novac ne stiže ni za kraj mjeseca. Drugi su siromašni zbog troškova zdravstvenih problema, bilo za sebe ili za svoju obitelj. Zamislite koliko je to uvreda za te ljude kad im se kaže: "siromašni su, sigurno su lijeni". Moramo biti mudri, ali moramo biti i velikodušni.
Ponekad nas netko može zatražiti da platimo odštetu jer su oni uvjereni da smo obvezni, dok mi zapravo ne smatramo da smo odgovorni; mi smo " ", ne smatramo se obveznima. Trebamo li svejedno platiti odštetu? Ponekad je odgovor da; kako bismo bili dobar svjedok i svjetlo u svijetu.
P: U Phm 19, koliko bi osoba zapravo izgubila oslobađanjem roba?
O: U to vrijeme mladi, zdrav, neobučen muški rob koštao je oko 500 denara, a denar je bila dnevnica običnog radnika. Drugim riječima, to je otprilike godinu i pol dana plaće. No, ne znamo kakav je rob bio Onesimus. Mnogi su robovi bili visoko kvalificirani i radili kao računovođe, učitelji, tutori i državni službenici. Dakle, Onesimus je možda bio vrijedan više od toga. Rimski pisac Ciceron u djelu Q. Rosc.28 spominje jednog roba, kupljenog za 3000 denara, koji je bio obučen i sada je bio vrijedan 50 000 denara. Osim toga, ne znamo je li Onesimus ukrao od Filemona kada je pobjegao; morao je negdje nabaviti novac za putovanje u Rim.
P: U Fm 19, zašto Pavao podsjeća Filemona da mu duguje vlastitu dušu?
O: Radi Onesima, Pavao ovdje postupa autoritarnim tonom. Pavao u biti kaže: "Ako si mi, Filemon, zahvalan što sam s tobom podijelio Evanđelje kako bi spasio svoju dušu, pokaži svoju zahvalnost oslobađanjem Onesima iz ropstva."
P: U Fm 19, je li Pavao pogriješio što je bio tako odlučan i autoritativan?
O: Ne. Pavao je volio i Filemona i Onesima. Pavao je znao da oslobađanje roba predstavlja financijsku žrtvu i, iako je to bilo teško, Filemon je to trebao učiniti. Ponekad kršćani trebaju biti odlučniji u vezi s dobrim stvarima, radi drugih.
P: U Fm 24 i Kolo 4,14, zašto je Pavao s Demom, budući da je Dema odstupio jer je zavolio ovaj svijet u 2 Tm 4,10?
O: Poput drugih, Demas je prvo pomagao u službi, a zatim se kasnije odvrgnuo. Je li se Demas ikada vratio i je li bio spašen? Možemo se nadati, ali nemamo nikakav zapis o tome.
P: U poslanici Filemonu, je li Filemon učinio ono što je Pavao zatražio?
O: Knjiga Fimelonova to ne kaže. Možda je ostavljeno otvoreno jer će biti trenutaka u našim životima kada, poput Fimelona, znamo da Bog od nas želi nešto što je u izravnoj suprotnosti s našom kulturom ili našim prirodnim porivima i željama.
S druge strane, Filemon nije istrgao pismo (budući da je sačuvano), što je određeni pokazatelj da je učinio ono što je Pavao zatražio.
P: Znamo li za još nekoga tko je pisao pismo u ime bijelog roba?
O: Da. Otprilike 60 godina kasnije, poganski guverner Plinije Mlađi napisao je pismo Sabinianusu u ime bjegunskog roba koji je pripadao Sabinianusu. To spominje komentar "Expositor's Bible Commentary", svezak 11, str. 456.
Rimski pisac Ciceron u svojim spisima spominje tri bjegunca. Jedan je bio zatvoren u tamnici. Ponekad su im vezivali oči i prisiljavali ih da cijeli dan hodaju u krug kako bi okretali mlin, poput životinja.
P: Kada je Phm napisan?
O: Budući da je napisano dok je Pavao bio zatvorenik i nakon što je putovao tim područjem, postoje dva vjerojatna razdoblja.
58. – 60. g. po Kr. kada je Pavao bio zatvorenik u Rimu
56. g. kad je Pavao bio zatočen u Efezu.
Manje vjerojatna mogućnost je vrijeme kada je Pavao bio zatočen u Cezareji.
Liberalni znanstvenici devetnaestog stoljeća iz Tubingenske škole, poput F. C. Bauera, smatrali su da ju je napisao netko drugi u drugom stoljeću, ali oni su pokušali osporiti navedeno autorstvo dijelova gotovo svake knjige Novog zavjeta, stoga ne čudi što su osporili i da je Pavao napisao Poslanicu Filemonu.
Većina kršćana smatra da je kasnijeg datuma, ali Onesimo je mogao potražiti utočište u Efezu kao i u Rimu.
P: Koje su sličnosti između Filaemonove i Kološanaca?
O: Učenjaci se ne slažu oko toga jesu li dvije knjige napisane u isto vrijeme ili s razmakom od nekoliko godina. No jedna je bila poslanica crkvi, a druga poslanica pojedincu, kao i crkvi (Filim. 2). U svakom slučaju, evo sličnosti.
1) Kološa, zajedno s Hierapolisom i Laodicijom, nalazila se u Frigiji, a Apphia je bilo frigijsko ime.
2) "Milost i mir vama od Boga, Oca našega" Fm 3 i Kol 1,2b
3) Oba su pripisana Pavlu i Timoteju, iako je sadržaj pisma Filemonu očito samo Pavlovo. Timotej je, međutim, mogao biti Pavlovo pisar.
4) Oba se odnose na Arhippa (Kol4:17 , Filem 2)
5) "vjeru u Krista Isusa i ljubav koju imate prema svim svetima" (Kol 1,4) i "vjeru u Gospodina Isusa i vašu ljubav prema svim svetima" (Fm 5)
6) "Ja, Pavao, pišem ovaj pozdrav vlastitom rukom." (Kol 4,18a) "Ja, Pavao, pišem ovo svojom rukom." (Fm 19)
7) Završavaju sa "Milost s vama" (Kol 4,18b) i "Milost Gospodina našega Isusa Krista neka bude s vašim duhom" (Fm 25)
P: U Fim, kakve dokaze imamo da ova knjiga treba biti u Bibliji?
O: Iskreno, budući da je Pismo Filemonu tako kratko, nemamo toliko referenci na njega kao na druge knjige. Evo tri razloga zašto znamo da bi ovo pismo trebalo biti u Bibliji.
1. Napisao ga je Pavao, a on je bio apostol. Petar je posvjedočio da su Pavlovi riječi Sveto pismo u 2. Petrovoj 3,15-16.
2. Sam Pavao je rekao da je apostol u 1. Timoteju 1,1; 2,7, Rimljanima 1,1; 1. Korinćanima 1,1; 9,1; 2. Korinćanima 1,1; 11,5; Galaćanima 1,1; Efežanima 1,1; Kološanima 1,1; 2. Timoteju 1,1; Titu 1,1.
3. Dokazi rane Crkve
Muratorijev kanon (170. – 210. g.) spominje da je Pavao u svojim poslanicama pisao sedam crkava: Korinćanima (2 pisma), Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Galaćanima, Tesalonićanima (2 pisma), Rimljanima. Pavao je napisao Poslanicu Filemonu, Titu i dvije poslanice Timoteju.
Tertulijan (198.–220. g.) spominje da Marcion nije stavio "lažne ruke" na Filemona, iako nije rekao naziv knjige. Tertulijan, Protiv Marciona, knjiga V., poglavlje 21., str. 473 (implicitno)
Oriigen (225-253/254. g.) citira Filemona 14. "Pavao je s razumijevanjem govorio Filemonu u Poslanici Filemonu o Onesimu: Da tvoje dobro ne bude po prisili, nego po slobodnoj volji." Homilije o Jeremiji, Homilija 28, odjeljak 2, str. 224
Nakon Niceje
Euzebije iz Cezareje (326.–339.–340. g.) spominje "suborce", kao i u Fhilemonu 2, no to je najbliža referenca na Fhilemona koju on ima.
Hilari iz Poitiersa (355.–367./368.) citira prvu polovicu Poslanice Filemonu 1. "Pročitaj Apostole: Pavao, sluga Kristov, hvali se svojim okovima. Pogledajmo je li ovaj 'zatvorenik Isusa Krista'" O Trojstvu, knjiga 4., poglavlje 39., str. 83
Atanazije Aleksandrijski (367. g.) ne poziva se na nijedan određeni stih u Poslanici Filemonu, ali navodi knjige Novog zavjeta u Uskrsnom pismu 39, str. 552
Synopsis Scripturae Sacrae (350.–370. g. ili 5. stoljeće) spominje Pavaovu poslanicu Filemonu kao dio Novog zavjeta. Citira cijelu Poslanicu Filemonu 1.
Cheltenhamski kanon (= Mommsenov katalog) (oko 360.–370. g.)
Efraim Sirijski (350.–378. g.)
Kirilo Jeruzalemski (oko 348.–386. g.) (implicirano)
Sinoda u Laodikeji (u Frigiji) (343.–381. g.) kanon 60, str. 159 navodi knjige Starog i Novog zavjeta. Kanon 59, str. 158 kaže da se u crkvi smiju čitati samo kanonske knjige Starog i Novog zavjeta.
Ambrosiaster (nakon 384. g.) poziva se na Filemon 2,6,12,25
Amfiloخije Iambi ad Seleucum (394. g.)
Ivan Zlatousti (396. g.) zabilježio je tri propovijedi o Pismu Filemonu. U prvoj propovijedi kaže da je Pavao ovo pismo napisao Filemonu, čovjeku hvalevrijednom.
Sirijski katalog svete Katarine (oko 400. g.)
Epifanije iz Salamise (360.–403. g.) (implicirano)
Papa Inocent I. Rimski (oko 405. g.)
Rufin (374.–406. g.)
Sabor u Kartagi (218 biskupa) (393.–419. g.) (implicitno)
Jerona (373. – 420. g.) raspravlja o knjigama Novog zavjeta. Posebno spominje svako od četiri evanđelja, Pavlova pisma sedam crkava, Poslanicu Hebrejima, Pavlova pisma Timoteju, Titu i Filemonu. Jerona zatim raspravlja o Djelu apostolskom. Potom raspravlja o sedam poslanica Jakova, Petra, Ivana i Jude. Na kraju raspravlja o Otkrivenju Ivana. Pismo 53, pog. 9, str. 101–102.
Jerome (373.–420. g.) poziva se na Filemon 2,6,12
Augustin iz Hipona (388.–430. g.)
Ivan Kasijan (otac polupelagianizma) (419.–430. g.)
Dokazi o hereticima i lažnim knjigama
Heretik Marcion prihvatio je Pismo Filipljanima u svoj kanon prema The Expositor's Bible Commentary, sv. 11, str. 453.
Heretik Pelagije (416.–418. g.) poziva se na Filemon 2,6,12
Pelagijanski heretik Teodor iz Mopsuestije (392.–423./429. g.) poziva se na Filemona 6,25
Sve to i danas imamo.
P: Kako znamo da je Filemon danas pouzdano sačuvan primjerak onoga što je izvorno napisano?
O: Postoje barem tri dobra razloga.
1. Bog je obećao sačuvati Svoju riječ u Izaiji 55,10-11; Izaiji 59,21; Izaiji 40,6-8; 1. Petrova 1,24-25; i Mateju 24,35.
2. Dokazi o ranoj crkvi. Pogledajte prethodno pitanje za nekoliko pisaca koji su se pozivali na stihove u poslanici Filemonu.
3. Najraniji rukopisi Filemona koje posjedujemo pokazuju da postoje male varijacije u rukopisu, ali nula teološki značajnih pogrešaka.
p87 sadrži Phm 13-15, 24 (djelomično), 25b s prazninama (oko 125. g.) Pismo je gotovo identično p46.
U knjizi "The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts" na str. 608 stoji da su izvorni urednici datirali p87 u "rano treće stoljeće" jer je rukopis gotovo identičan p46, a nekada se smatralo da je p46 iz trećeg stoljeća. Budući da se sada zna da je p46 raniji, i on je redatiran u sredinu do kraj drugog stoljeća. Drugi niz dokaza jest da su slova u p46 i p87 gotovo identična onima u Papirusu Oxyrhynchus 841 (druga ruka, 120. – 130. g.). Treći niz dokaza jest da p87 ima "zapanjujuće sličnosti" s p52, datiranim u rano drugo stoljeće.
p61 Rimljanima 16:23,25-27; 1. Korinćanima 1:1-2, 2-6; 5:1-3, 5-6, 9-13; Filipljanima 3:5-9, 12-16, Kološanima 1:3-7, 9-13, 1. Solunjanima 1:2-3; Titu 3:1-5, 8-11, 14-15, Filemonu 4-7. oko 700. g. po Kr.
oko 700. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.
Oko 700. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje.
Oko 700. g. – 1998. – Aland i dr., četvrto izmijenjeno izdanje.
Sinaiticus [Si] 340-350. g.
Filemon nije sačuvan u Vatikanusu [B]
Alexandrinus [A] oko 450. g.
Bohajski koptski [Boh] 3./4. stoljeće
Sahidski koptski [Sah] 3. / 4. stoljeće
Ephraemi Rescriptus [C] 5. stoljeće
I Washington D.C. 5. stoljeće (Phm 2, ostali?)
Claromontanus [D] 5./6. stoljeće
Tekst Novog zavjeta, str. 167, napisan još 1968. godine, navodi da postoji najmanje 10 uncijalnih rukopisa (s četvoricom korektora) i 42 minuskulna rukopisa.
Pogledajte www.BibleQuery.org/Philemon Manuscripts.html za više o ranim rukopisima poslanice Filemonu.